Gordana -Ingox
Simfonija M
Tesko da je iko uspeo da zaustavi ruku ugladjenog dirigenta putujuce trupe, u zanosima strasti. Samo njemu poznata, ta simfonija, njihala ga je u grcevima pokreta svojih ruku, koceci se bas u onom polozaju savijenog lakta, kada je sve dostizalo vrhunac stvaranja njegovog dela. Trazeci mesta za svoje nastupe obreo se na plodnom i nevidjenom do tada mestu... Na nekom do tada skrivenom u sebe, bajkovitom salasu , zemlja je isparavala svojom dusom. Teglila u sebi zakopan lenger zigosanja ,sebi jedinstvene postojanosti. Poneki budni stvor svojim je cvrkutom naznacivao da tu, ipak postoji neko.Skriven zivot. Izbrazdana zemlja, prelivena razlivenim spektrom boja lepote, zaboravljeni salas, u ravnici koja je pak camila pustnjskom snagom, odmeravajuci se sa zedju putnika namernika, koji su nevidljivim pogledom ugledali oazu rituala. Nada, u ona salaska pupoljasta jutra sa mirisnim rascvetavanjem i uronjavanjem topline u plavi horizont ,se u prvi mah ucinilo, da dolazi.Da bi ubrzo nestala... Ka njenim raskosnim i plodnim ali zapustenih okvirima prostiranja, kretao se nekakav cudan orkestar sa jos cudnijim dirigentom. Obecavali su svirku, vukuci za sobom svoje svetlece instrumente , ucinilo se da ce biti glamurozna,bogata muzika i pocetak zivahnosti ...Zivot. Nastanjivali su se bucno, skrecuci na sebe paznju ,razmestali su se... pred svoj nastup.I mada na seoskoj zemlji vise nikome nije bilo do svirke,posle iscedjenih godina,sve sto je radoznalo,pratilo je iapk njihov dolazak,iako se znalo da su putnici namernici to sve radili zbog sebe. Urasla u brsljan ,jedini stit , kuca na salasu se skrivala od kojekakvih takvih namernika. Videvsi njenu pitomost , putujuci sviraci osvajaci bas takvih kuca, odmah su zacrtali da je to mesto, raj za njihovu muziku, za njihov ritual. U kuci je bilo sve obicno i prirodno, te su kao jedini namestaj u nju uneli svoje instrumenete koji su se sastojali od nekakvih delova trubackih, bubnjarskih i gudackih instrumenata. Sviraci, preplaceni najamnici ,nezainteresovani za okolinu , cekali su jedino svoj nastup. Jedino je... ugladjeni dirigent u crnom fraku i madjionicarskim sesirom ,strcao od cele te cudne trupe. Imao je profil iskusnog muzicara ali i vestog kockara koji je umeo vesto na obe strane, istovremeno da diriguje.Do god mu je islo , kockao se sa muzikom a i ona sa njim. Medju sviracima se saputalo da je svoje dirigentske palice namerno zaboravljao kod kuce iz jedinog razloga, da ne bi pao. U zaborav.I protiv uroka .Kletve.Secanje na svoj dom, stitio se iskusenja da slucajno ne bude zacaran lepotama salasa... Umesto dirigentskih palica pronasli su mu nekakva dva stapa, koja su podsecala na palice. Dirigentu i nije bilo tako vazno cime diriguje, jer publike nije ni bilo, vazno je bilo imati nesto u rukama i sviracima time pokazati odabrane pokrete koji su vodili u neke zamrsene dubine, neke nove nepoznate muzike. Na oko, reklo bi se, izgledalo je kao dobro organizovan vod, koji zna sta hoce od sebe i muzike, koji ce bez ometanja osvojiti mirna prostranstva ravnice ,svojim zvukom.. Dirigent se popeo na svoj improvizovan pijedestal . U jednoj ruci njegove ruke nalazila se, gospodjica Mizerija. U drugoj gosp.Lepi.Lepotan i Mizerija.Sve je u orkestru moralo imati svoje ime zbog precinosti kretanja citavog muzickog poduhvata , trebalo sve to izvesti do kraja, vodjeno osmisljenim nitima provlacenja kroz uvo do oka pa sve do izvodjenja grand kompozicije za svakog... Gospodin Lepotan je uvek imao uvertirnu ulogu. Bio prvi i kretao se pokretom poziva, obavijen obecavajucom lepotom koja se nudila. Tek kasnije je nailazila raskosna gospodjica Mizerija, hodajuci svojim razbacanim bokovima, sigurnog a opet pomalo seretskog izvijanja.Najavljivao se glamur izvedbe,svi ucesnici sviranja su disali uz to njihanje i pojavljivanjem gospodjice M .Podignutim stapom dirigenta,Mizerija se uzdigla svojom glasnom obimnoscu, topotom zaglusujuceg bubnjnja, da bi se kasnije spustila taktickim zvukom stepenicama istanjenih stiklica, do samog vrha nosa dirigenta.Omirisao bi stap , Mizeriju, i dobivsi ponovnu snagu , sa jos vec zamasima , marionteski ju je sibnuo u visine . Sviraci su tada robovski izvlacili i poslednje kapi note iz svojih malaksalih instrumenata. Ali, gospodjica Mizerija ih je sa svojih visina gonila nezasito... Zeleci uvek za oktavu vise... Elegantni dirigent je sve cvrsce stezao stapove, mlateci kroz vazduh nosen trenutcima nadahnuca, grceci lice onim zadovoljnim zilama ,koje su se u istom ritmu pomerale na slepoocnicama i sa kojih se slasno slivao grasak znoja sve do ustiju, te je dzentlmen svog stapa i cudne muzike, naizmenicno, oblizivao jedan po jedan brk. Sve se zavrtelo nekakvim, kosmar, istegnutim tutnjavim tonovima, sve jace i jace. Zvuk trube je jenjavao,prevladali su ga gromki bubnjevi koji su vec uhvatili ustaljeno dobovanje odavno ustaljenom ritmu. Zavrsavalo se nekom himnom sektasenja, trans pulsiranjem i zanosenjem u sam ritual, gde se utvrdjivala lekcija sopstvenih umeca...i stvaranja njimaznanog dela, koja su kasnije zapsivali u vecernje knjige iskupljivanja. Sutonski salas je tada vec uveliko zaspao, snom zaborava, cuvajuci secanja na dane muzike kojom je stvoren od toplih tonova kojim je ziveo secanjem.Zagluveo je te noci jos vise... Vetar je po njegovoj zemlji rascupavao i rascesljavao svu bujnost zivota.Nije mario za ove nove pridoslice, sem toliko iz radoznalosti, njihovog nastupa putujce trupe i sve su mu vise licili na one cergare sa meckom.Sanjao vec dalekim snom zakletve duse zakopane u njemu. I neko zalutalo svinjce obliznjeg sela se obrelo svojim svinjskim okom trepnulo na ritual i nestalo kao sto nestaju svi prolazni ,putujuci cirkusi u zemlji molitva zakletih salasa.